15 najboljih pjesama Charlesa Bukowskog, prevedeno i analizirano

Charles Bukowski jedno je od najkontroverznijih i najomiljenijih imena američke književnosti. Popularno poznat kao "Velho Safado", ostavio je nekoliko skladbi o seksualnosti, ali i o ljudskom stanju.

U nastavku pogledajte 15 autorovih najpoznatijih pjesama, prevedenih i analiziranih.

1. Plava ptica

u mojim grudima je plava ptica koja

želi izaći

ali ja sam prestrog prema njemu,

kažem, ostani tamo, neću dopustiti

da to itko vidi.

u grudima mi je plava ptica koja

želi izaći van

ali ja točim viski nad njim i udišite

dim cigarete

i kurve i barmeni

i trgovine

nikada neće znati da je

on <1

tamo unutra.

u mojim grudima je plava ptica koja

želi izaći van

ali ja sam prestrog prema njoj,

Kažem ,

ostani tu, želiš li prekinuti

sa mnom?

hoćeš se zajebavati s mojim

pisanjem?

želiš uništiti prodaju svojih knjiga u

Europi?

u mom srcu postoji plava ptica koja

želi izaći van

ali dovoljno sam pametan da to pustim

samo u nekim noćima

kad svi spavaju.

Kažem, znam da si tu,

pa nemoj biti

tužan.

Tada sam ga vratio na njegovo mjesto,

ali još uvijek malo pjeva

tamo unutra, ne dopuštam da umre

potpuno

i spavamo zajedno

ovako

s našimlud od zadovoljstva". Čak iu jeftinoj sobi vidi odraz svog lica "ružno, sa širokim osmijehom" i prihvaća sebe, prihvaća stvarnost onakvu kakva jest.

Tako razmišlja o svom putu Živjeti Naglašava da je važno "koliko dobro prolaziš kroz vatru", odnosno sposobnost svladavanja prepreka , čak i onih najgorih, ne gubeći radost i volju za životom.

6. Ljubavna pjesma

Sve žene

svi njihovi poljupci

različiti načini na koje vole i

razgovaraju a koji im nedostaju.

svoje uši svi imaju

uši i

grla i haljine

i cipele i

automobile i bivše

muževi.

uglavnom

žene su jako

vruće podsjećaju me na

tost s maslacem

otopljenim

u njoj.

postoji pojava

u oku: bili su

uzeti, bili su

prevareni čak i ono

radite za

njih.

Ja sam

dobar kuhar, dobar

slušač

ali nikad nisam naučila

plesati — bila sam zauzeta

većim stvarima.

ali sviđali su mi se raznoliki kreveti

tamo

pušite cigaretu

gledajući u strop. Nisam bio štetan ili

nepošten. samo

šegrt.

Znam da svi imaju noge i prelaze

bosi po podu

dok gledam njihove sramežljive guzice na

polusjena. Znam da im se sviđam, neki me čak

vole

ali ja samo volim

nekoliko.

neki mi daju naranče i vitaminske tablete;

drugi tiho govore o

djetinjstvu i roditeljima i

krajolicima ; neki su gotovo

ludi, ali nijedan od njih nije

beznačajan; neki vole

dobro, drugi ne

toliko; najbolji u seksu nisu uvijek

najbolji u

drugim stvarima; svatko ima granice kao što ja imam

granice i učimo

brzo.

sve žene sve

žene sve

spavaće sobe

tepisi

fotografije

zavjese, sve više-manje

kao crkva samo

rijetko se čuje

smijeh .

ove uši ove

ruke ove

laktovi ove oči

pogled, naklonost i

potreba

održao, održao me

održao.

(Prijevod: Jorge Wanderley)

Iako je ovo "ljubavna pjesma", nema adresata, nema partner ili udvarač za kojeg se subjekt izjašnjava. Kompozicija je to namijenjena "svim ženama" s kojima ima veze.

Od druge strofe, prisjećajući se ovih ženskih likova, počinje nabrajati dijelove tijela, dijelove odjeće, predmete koji postoje u tvojim sobama. Dojam je da su to samo bljeskovi, slučajni trenuci koji joj se pojavljuju u sjećanju.

Ona također govori o iskustvima tih žena, njihovoj prošlosti, sugerirajući da su sve iste, da pate ipotreban im je neki oblik spasenja.

Uspoređujući njihova tijela s komadima kruha, a svoje partnere promatrajući kao objekte koje trebaju imati, konzumirati, on izjavljuje da ih nikada nije povrijedio i da je bio puki "šegrt" .

Čak i ako je volio "samo nekoliko" i živi u prolaznim ili neuzvraćenim vezama, pretpostavlja da su one bile ono što ga je "održavalo". Iako su bili površni, ti trenuci intimnosti i dijeljenja bili su sve čemu se momak radovao.

7. Ispovijest

Čekam smrt

kao mačka

koja će skočiti

na krevet

Jako mi je žao

moja žena

ona će vidjeti ovo

tijelo

tvrdo i

bijelo

možda ga protresti

prodrmaj ga ponovno:

hank!

a Hank ne želi odgovoriti

to nije moja smrt za koju sam zabrinut

to je moja žena

ostavljena sama s ovom

hrpom stvari

ničega.

ipak

želim da

znaj

da je spavanje svake noći

uz tebe

pa čak i

najbanalnije rasprave

bile stvari

stvarno sjajno

i

teške riječi

kojih sam se uvijek bojao

izreći

mogu sada biti izgovorene :

Volim te

Volim te.

(Prijevod: Jorge Wanderley)

Poput nekoga tko priznaje trenutke prije smrti, pjesnički subjekt uspijeva da konačno izraze svoju muku i emocije. Osjećaj da će smrt uskoro doći, kao a"mačka skače po krevetu", čeka je, miran i rezigniran.

Njegova najveća briga na kraju života je žena koja će patiti kada pronađe njeno tijelo i ostaje udovica. Osjećajući da više nema što izgubiti, da više ne treba čuvati tajne, izjavljuje svoju ljubav, priznajući da su trivijalne stvari koje su radili zajedno bile najbolja stvar koju je ikada proživio.

Sada, u Na kraju života, otvoreno piše ono što se uvijek "bojao reći" i osjetiti: "Volim te".

8. Pjesma o mom 43. rođendanu

završiti sam

u grobnici spavaće sobe

bez cigareta

bez pića—

ćelav kao lampa,

trbušasti,

sivi,

i sretni što imaju sobu.

…ujutro

oni su izvan

zarade:

suci, stolari,

vodoinstalateri, doktori,

novinari, čuvari,

brijači, perači automobila ,

zubari, cvjećari,

konobarice, kuharice,

taksisti…

i okreneš se

na stranu da uhvatiš sunce

na leđima a ne

izravno u oči.

(Prijevod: Jorge Wanderley)

defetistički stav subjekta vidljivo je s početka pjesme. Iako su mu tek 43 godine, ne ponaša se kao da ima puno života pred sobom. Naprotiv, svoju sobu uspoređuje s grobnicom, kao da je već mrtav, "bez cigareta i pića".

Izoliran od ostatka svijeta,razmišlja o sebi, zaključivši da je star i zapušten. Ipak, on je "sretan što ima sobu", održava svoj duh zahvalnosti prema onome što ima, svoju sposobnost da bude zadovoljan s malim.

Izvan njegovog prostora, postoji izravan kontrast s društvo , predstavljeno kao produktivno i funkcionalno. Svi su na ulici, ispunjavaju svoje obveze, "zarađuju".

Momak, s druge strane, kao da je odustao od borbe, pokazujući pasivnost i ravnodušnost , okrećući se leđima okrenut sunčevim zrakama koje ulaze kroz prozor.

9. Satjerani

pa, rekli su da će sve završiti

ovako: staro. izgubljeni talent. pipajući slijepo tražeći

riječ

osluškujući korake

u tami, okrećem se

da pogledam iza sebe...

ne ipak, stari psu…

uskoro uskoro.

sad

sjede i pričaju o

meni: “da, događa se, on već

bilo je… to je

tužno…”

“nikad nije imao puno, zar ne

?”

“pa , ne, ali sada …”

sada

moju propast

slave u kafanama u kojima dugo nisam bio

.

sada

pijem sam

pored ove mašine koja jedva

radi

dok sjene poprimaju

oblike

Borim se povlačeći

polako

sada

moje davno obećanje

vehne

vene

sada

paljenje novih cigareta

serviranoviše

pića

bila je prekrasna

borba

još uvijek

je.

(Prijevod: Pedro Gonzaga)

U "Encurralado", pjesnik kao da govori o svom trenutnom stanju duha i fazi života u kojoj se nalazi u vrijeme kada piše. U opadanju zna da su drugi očekivali njegovu propast, nagađali i komentirali da će "sve ovako završiti".

Proročanstvo se ostvaruje: sam je, stari, njegova karijera je u zastoju i čini se da je talent izgubljen. Paranoičan, zamišlja što ljudi pričaju o njemu, misli na one koji slave njegovo "svrgavanje".

Tako je prestao odlaziti u barove i krčme, sam pije uz pisaću mašinu, dok obećava svoj talent" vene" svakodnevno.

On vidi život kao "lijepu borbu" i pretpostavlja da se nastavi boriti . Unatoč osjećaju "zarobljenosti", pjesnički subjekt čini sve što može kako bi se zaštitio od usta svijeta.

Prihvaćajući egzil kao jedini preostali put, pisac se udaljava od u središtu pažnje: "Borim se povlačeći se".

10. Drugi krevet

još jedan krevet

druga žena

više zavjesa

druga kupaonica

druga kuhinja

druge oči

druga kosa

drugi

stopala i prsti.

svi gledaju.

vječna potraga.

ti ostaješ u krevetu

ona se oblači za posao

i pitaš se što se dogodilo

s onom zadnjom

idrugoj prije nje...

sve je tako ugodno —

ovo vođenje ljubavi

ovo spavanje zajedno

meka delicija...

nakon što ona ode ustanete i koristite

njezinu kupaonicu,

sve je to tako zastrašujuće i čudno.

vratite se u krevet i

spavajte drugu sat vremena.

kada odeš to je tužno

ali ćeš je opet vidjeti

radilo to ili ne.

odvezeš se do plaže i sjedi

u svom autu. podne je.

— drugi krevet, druge uši, druge

naušnice, druga usta, druge papuče, druge

haljine

boje, vrata, telefon brojevi.

nekoć si bio dovoljno jak da živiš sam.

za čovjeka koji se približava šezdesetoj trebao bi biti

mudriji.

upali auto i ubacio u prvu brzinu,

razmišljajući, nazvat ću Janie čim dođem kući,

Nisam je vidio od petka.

(Prijevod : Pedro Gonzaga)

U ovoj pjesmi, lirsko jastvo razmišlja o svojim cikličkim, ponavljajućim pokretima, u potrazi za društvom i seksom. Nabraja krevete i žene, kućanske predmete i dijelove tijela na koje nailazi putem.

Ono što ga motivira i pokreće njegove suputnike je "vječna potraga": oni su "svi koji traže" ljubavi i ljubav. Ova privremena intimnost je ugodna, ali ubrzo se vraćaju istoj žudnji, osjećaju uobičajenu prazninu.

USljedećeg jutra, nakon seksa, razmišlja o svojim starim partnerima i kako su nestali iz njegova života. Listajući objekte i tijela još jednom, gotovo kao da su slike pomiješane, čini se da subjekt pokazuje da su te žene poput mjesta kroz koja on prolazi .

Nakon što je napustio mjesto, on ostaje razmišljati u autu, razmišljajući o svom ponašanju i kudeći se. Više nije "dovoljno jak da živi sam", ovisi o pažnji drugih da bi se osjećao bolje.

S skoro šezdeset godina smatra da bi "trebao biti razumniji", ali zadržava ponašanje iz mladosti . Kad ponovno počne voziti, nastavi dalje kao da se ništa nije dogodilo, razmišljajući o Janie, djevojci koju nije vidio nekoliko dana.

11. Pola pet ujutro

buka svijeta

sa malim crvenim pticama,

pola pet je

jutro,

uvijek je

pola četiri ujutro,

a ja slušam

svoje prijatelje:

smetlare

i lopovi

i mačke sanjaju

crve,

i crvi sanjaju

kosti

moje ljubavi,

i ne mogu spavati

i uskoro će svanuti,

radnici će ustati

i tražit će me

u brodogradilištu i reći će:

“opet je pijan”,

ali ja ću spavati,

konačno, usred boca i

sunčeva svjetlost,

sva tamazavršeno,

otvorene ruke kao

križ,

male crvene ptice

lete,

lete,

ruže se otvaraju u dimu i

kao nešto izbodeno

i zacjeljuje,

kao 40 stranica lošeg romana,

osmijeh pravi u

mojem idiotskom licu.

(Prijevod: Jorge Wanderley)

U ovoj skladbi, pod nazivom "Četiri i pol ujutro", možemo osjetiti duh bdijenje pjesničkog subjekta, budno dok ostatak svijeta spava. U zoru, neispavan, piše o krajnjoj usamljenosti u kojoj živi.

Potvrđuje da je stalno zarobljen u tom osjećaju udaljenosti i otuđenosti pred ostatkom svijeta, navodeći da je "uvijek četiri i pol ujutro". Njegovo jedino društvo su oni koji su također budni u to vrijeme: životinje, smetlari, banditi.

Nagađajući kakav će biti sljedeći dan, zna da će propustiti posao u brodogradilištu i sve ostale. komentirat će da je "opet pijan". Pretjerana konzumacija alkohola dovodi do veće izolacije i također do nedostatka sposobnosti ispunjavanja svojih dužnosti.

On zaspi tek nakon izlaska sunca, ležeći na podu među bocama, sa svojim ruke raširene poput "križa". Čini se da slika ponovno stvara Isusovu patnju u njegovim posljednjim trenucima. Sve okolo je disforično, tužno, čak se i ruže vide kao ranjene.

U svom kaosu, nastavlja sepisanje, čak i ako je "loš roman". Suočen s propašću i nedostatkom kontrole, on zadržava isti "idiotski osmijeh" koji ga je toliko puta sputavao.

12. Nekoliko riječi o kreatorima

brzih i modernih pjesama

vrlo je lako izgledati moderno

i istovremeno biti najveći idiot ikada rođen;

Znam ; Izbacio sam užasne stvari

ali ne toliko užasne kao što sam čitao u časopisima;

Imam unutarnju iskrenost rođenu iz kurvi i bolnica

koja mi ne dopušta pretvarati se da sam

nešto što nisam —

što bi bio dvostruki neuspjeh: neuspjeh jedne osobe

u poeziji

i neuspjeh osoba

u životu.

i kada ne uspiješ u poeziji

ne uspješ u životu,

i kada ne uspiješ u životu

nikada se nisi rodio

bez obzira na ime koje ti je majka dala.

tribine su pune mrtvih

kliču pobjednika

čekaju za broj koji ih vraća

u život,

ali nije tako lako —

baš kao u pjesmi

ako si mrtav

mogao bi biti i pokopan

i baciti svoju pisaću mašinu

i prestati se zajebavati s

pjesmama konjima ženama životom:

prcate izlaz — stoga brzo izađite

i odreknite se

nekoliko dragocjenih

stranica.

(Prijevod: Jorge Wanderley)

Još jednom, Bukowski kritizira svoje pjesniketajni pakt

i to je dovoljno dobro da

rasplače čovjeka

ali ja ne

plačem i

ti?

(Prijevod: Paulo Gonzaga)

Ovo je nesumnjivo jedna od autoričinih najpoznatijih pjesama i pjesma čiji prijevod izaziva najviše zanimanja portugalskog govornog područja. Sam naslov pun je simbolike: zarobljena životinja, zatvorena u njegovim prsima, kao da predstavlja pokušaj kontrole emocija. Plava pak boja upućuje na osjećaje tuge, melankolije i depresije.

Govoreći o ovoj „modroj ptici“, lirski subjekt kao da simbolizira osjećaje koje skriva jer je „previše tvrd prema sebi i ne dopušta da u bilo čijim očima izgleda krhko. Stoga potiskuje svoje emocije , odvlači si pažnju i anestezira ga alkoholom, neobaveznim seksom i ponavljajućim scenama noćnog života.

Njegove interakcije s drugima su površne, temeljene na novčanim interesima (poslužitelji barova, prostitutke). Nedostatak intimnosti, dijeljenja, veza, kao i želja subjekta za skrivanjem je evidentan. Bez dubokih odnosa, uvjeren je da drugi "nikada neće saznati" što on osjeća.

Stoga se bori sam sa sobom, pokušavajući se suprotstaviti vlastitoj krhkosti , vjerujući da će to biti njegov pad, što utječe na kvalitetu pisanja i, posljedično, na prodaju knjiga.

Pretpostaviti sebe kao autora, kao figurutime , razgovarajući izravno s njima. Osvrćući se na književnu panoramu vremena, ističe da je "vrlo lako ispasti moderan" kada si idiot, odnosno da apsurd prolazi kao novotarija o kvaliteti svoga rada. Stoga je odbacio ono za što je znao da je loše, umjesto da se pretvara kao njegovi suvremenici. Ide i dalje: smatra da je neuspjeh u poeziji kao neuspjeh u životu i da je za to bolje da se nisi ni rodio.

Okrećući pogled prema javnosti i kritici, konstatuje da "tribine su pune mrtvih" koji čekaju da ih nešto "vrati u život". Subjekt vjeruje da ako pjesma nema taj iskupiteljski karakter, ona je bezvrijedna.

Stoga on preporučuje svojim drugovima da odustanu, "bace pisaći stroj", navodeći da poezija ne bi trebala služiti kao šala , način odvlačenja pažnje ili bijega od stvarnog života.

13. Te djevojke koje smo pratili kući

u srednjoj školi dvije najljepše djevojke

bile su sestre Irene i

Louise:

Irene je bila godinu starija, malo viši

ali bilo je teško izabrati između

njih dvoje

ne samo da su bili lijepi nego

nevjerojatno lijepi

pa lijepa

koju su dječaci držali podalje:

bojali su se Irene

i Louise

koje nisu bile nimalo nepristupačne;

dočak i prijateljskija od većine

ali

koja se činila da se odijeva malo

drugačije od ostalih djevojaka:

uvijek je nosila visoke pete,

bluze,

suknje,

novi dodaci

svaki dan;

i

jedno poslijepodne

moj partner, Baldy, i ja

slijedili smo ih kući iz škole

;

vidite, bili smo kao

izopćenici

dakle, to je bilo nešto

manje-više

očekivano:

hodati desetak ili dvanaest metara

iza njih

nismo ništa rekli

samo smo ih pratili

gledajući

njihovo sladostrasno njihanje,

njihanje njihovih

kukova .

toliko nam se sviđa da

počnemo ih pratiti kući

svaki

dan.

kada bi došli

stajali bismo vani na pločniku

pušili i razgovarali

“jednog dana”, rekao sam Ćelavom,

“pozvat će nas da

uđi i oni će imati seks

s nama”

“vjeruješ li stvarno u to?”

“naravno”

sada

50 godina kasnije

Mogu ti reći

nikad nisu

– bez obzira na sve priče

koje pričamo dečki;

da, to je san

koji te je održao

onda i drži te

sada.

( Prijevod: Gabriel Resende Santos)

Ovom pjesmom, lirsko ja prisjeća se vremena adolescencije. U školi su bile dvije sestre koje su maltretirale dječake jer nisu"pristupačan" ili "prijateljski".

Subjekt i njegov partner, koji su bili problematični mladi ljudi, "izopćenici mjesta", počeli su ih pratiti kući. Nakon što bi ušli, stajali bi na vratima i čekali. Navodi da je vjerovao da će ih jednog dana nazvati i poseksati se s njima.

U trenutku pisanja, "50 godina kasnije", zna da se to nikada nije dogodilo. Ipak, i dalje smatra potrebnim i važnim vjerovati u to. Kao "san" koji ga je ohrabrivao u prošlosti i koji ga "tjera da slijedi sada", vjera u nemoguće hrani njegovu nadu .

Budući da je već proživljen čovjek, on se predstavlja kao vječni dječak , s istim načinom viđenja svijeta. Na taj način nastavlja vođen tjelesnom željom i protivno logici i volji drugih, u ime svoje volje.

14. Kako biti izvrstan pisac

moraš jebati mnogo žena

lijepih žena

i napisati nekoliko pristojnih ljubavnih pjesama.

nemoj ne brini o godinama

i/ili svježim i novim talentima;

samo pij više piva

sve više i više piva

i idi na utrke u barem jednom tjedno

tjedno

i pobijedi

ako je moguće.

naučiti pobjeđivati ​​je teško –

svaki slabić može biti dobar gubitnik.

i ne zaboravi Brahmsa

i Bacha kao i svoje

pivo.

nemoj pretjerivati ​​s vježbanjem.

spavati do podnevadan.

izbjegavajte kreditne kartice

ili platite bilo koji račun

na vrijeme.

upamtite da nijedno dupe na svijetu

vrijedi više od 50 dolara

(1977.).

i ako imate sposobnost voljeti

volite prvo sebe

ali uvijek budite oprezni mogućnost potpunog poraza

čak i ako se razlog za ovaj poraz

čini ispravnim ili pogrešnim

rani okus smrti nije nužno loša stvar.

klonite se crkava, barova i muzeja,

i poput pauka budite

strpljivi

vrijeme je svačiji križ

plus

egzil

poraz

izdaja

sva ova kanalizacija.

zadrži pivo.

pivo je neprekidna krv.

stalni ljubavnik.

nabavite si veliku pisaću mašinu

i kao stepenice koje idu gore-dolje

izvan vašeg prozora

udari stroj

udari jako

neka to bude meč teške kategorije

učini to kao bik u trenutku prvog napada

i zapamti stari psi

koji su se tako dobro borili?

Hemingway, Céline, Dostoyevsky, Hamsun.

ako mislite da nisu poludjeli

u skučene sobe

poput ove u kojoj si sada

bez žena

bez hrane

bez nade

pa si nije spreman.

popij još piva.

ima vremena.

a ako ga nema

u redu je

također .

NakonUz nekoliko kritika ponašanja drugih autora, čini se da je ova skladba svojevrsna Bukowskijeva "poetska umjetnost", puna ironije. U njemu opisuje ono što smatra bitnim za čovjeka od pisca.

Počinje određivanjem da biti pisac mora biti više od profesije: to mora biti način života , rubni i izvan konvencija. Smatra da je potrebno proći kroz mnoga iskustva da bi se imalo o čemu pisati.

Također se brani da je za pisanje ljubavnih pjesama potrebno puno seksati, po mogućnosti s mnogo različitih ljudi. Živeći neredovito, u neobično vrijeme, pisci se moraju baviti alkoholom i kockanjem.

Preporučuje da izbjegavaju toksična mjesta za stvaranje, poput crkava, barova i muzeja te da budu spremni na "totalni poraz" u bilo kada. Ističe da trebaju biti strpljivi, otporni, izdržati "egzil" i "izdaju" koji ih okružuju.

Stoga, smatra da je, da bi bio veliki pisac, pojedinac potrebno odvojiti sebe, distancirati se od ostatka svijeta i pisati sam u svojoj sobi dok drugi prolaze ulicom.

Kad pišeš na pisaćem stroju, trebaš "udariti jako", odnositi se prema poeziji kao prema "teškaška borba". Na taj način utvrđuje da za pisanje mora postojati snaga, energija, agresivnost. Poput "bika" koji se kreće instinktom, odgovarajući na napade, pisac mora pisati s bijesom, reagirajući na svijet .

Na kraju, odaje počast "starim psima", autorima poput Hemingwaya i Dostojevskog, koji su duboko utjecali na njega. Svojim primjerima pokazuje da su i veliki geniji zbog ljubavi prema književnosti završili ludi, usamljeni i siromašni.

15. Pop

previše

premalo

previše debeo

premršav

ili nitko.

smijeh ili

suze

mraženi

ljubavnici

stranci s licima poput

glava

sličica

vojske trče kroz

ulice krvi

vitlaju bocama vina

bajunetiraju i jebu

djevice.

ili jednu starac u jeftinoj sobi

s fotografijom M. Monroe.

u svijetu postoji takva samoća

da je možete vidjeti u usporenom snimku

krake sata.

ljudi tako umorni

unakaženi

ljubavlju i neljubavlju.

ljudi jednostavno nisu dobri jedni prema drugima

licem u lice.

bogati nisu dobri za bogate

siromašni nisu dobri za siromašne.

bojimo se.

naš obrazovni sustav nam govori da

svi možemo biti

veliki pobjednici.

nisu nam rekli

o bijedi

ili samoubojstvima.

ili teroru osobe

koja pati sama

na bilo kojem mjestu

netaknuto

neprenosivo

zalijevanje biljke.

kaoljudi nisu dobri jedni prema drugima.

ljudi nisu dobri jedni prema drugima.

ljudi nisu dobri jedni prema drugima.

Mislim da nikada neće biti.

Ne tražim od njih da budu.

ali ponekad pomislim na

ono.

zrnca krunice će se zaljuljati

oblaci će se naoblačiti

a ubojica će djetetu prerezati grkljan

kao da je zagrizao kornet sladoleda.

previše

premalo

tako debelo

tako mršavo

ili nitko

više mrzi od ljubavnika.

ljudi nisu Nismo dobri jedno prema drugom.

možda da jesu

naše smrti ne bi bile tako tužne.

u međuvremenu gledam mlade djevojke

stabljike

cvijeće šanse.

Mora postojati način.

Sigurno mora postojati način kojeg još nismo smislili

tko mi je stavio ovaj mozak unutra?

on plače

on zahtijeva

on kaže da postoji šansa.

neće reći

“ne” .

U ovoj pjesmi subjekt komentira društvo kontrasta, identiteta u kontaktu i sučeljavanju u koje je umetnut. Složenost ljudskih odnosa pretvara pojedince u "ljubavnike pune mržnje", a skupine ljudi na ulicama doimaju se kao "vojske" koje nose boce vina.

Usred ovog svakodnevnog scenarija rata, javlja se slika starca, u otrcanoj sobi, koji gleda sliku Marilyn Monroe. AČini se da odlomak simbolizira budućnost čovječanstva odvojenog od samog sebe , beznadno napuštenog i zaboravljenog.

Opažajući ogromnu usamljenost svijeta sa svakom sekundom koja prolazi, zaključuje da su svi ljudi umorni, "unakažena" i ljubavlju i gubitkom. Stoga se ne ponašaju dobro jedni prema drugima, "nisu dobri jedni s drugima".

Pokušavajući ukazati na razloge zašto se to događa, zaključuje da se "bojimo", budući da smo odrasli misleći da bismo svi bili pobjednici. Odjednom shvaćamo da možemo patiti, živjeti u bijedi, a nemamo kome to priopćiti.

Rezignirano, zna da ljudima "nikada neće biti" bolje i kaže da više ne očekuje da se promijene . No, da im je to pošlo za rukom, "smrti ne bi bile tako tužne".

Kada se prisjeti hipoteze o ubojici koji je ubio dijete kao da je zagrizao sladoled, shvaćamo da ne vjeruje ni u kakav mogući spas. Uvjeren je da ćemo uništiti jedni druge, svojom gorljivošću i zlom.

Međutim, nekoliko redaka kasnije, čini se da se ta ideja raspršuje u njegovom umu. Kad vidi neke lijepe djevojke kako prolaze, inzistira na tome da "mora postojati način", neko rješenje za ljudsko propadanje.

Frustriran sobom i svojom tvrdoglavom nadom , on žali zbog svog mozga koji ispituje, inzistira, "plače", "zahtijeva" i odbija odustati, unatoč svemu.

OCharles Bukowski

Henry Charles Bukowski (16. kolovoza 1920. - 9. ožujka 1994.) rođen je u Njemačkoj i preselio se u Sjedinjene Američke Države s roditeljima u dobi od tri godine. Njegovo djetinjstvo i mladost u predgrađu Los Angelesa obilježeno je prisutnošću autoritarnog i nasilnog oca, siromaštvom i isključenošću.

Autor romana, pjesama i filmskih scenarija, Bukowski je pisao o svijetu koji je poznavao, ostavljajući tragove autobiografski lik vidljiv u njegovoj književnoj produkciji.

Poznat po svom sirovom realizmu i kolokvijalnom jeziku, piščevo djelo prožeto je referencama na težak fizički rad, boemski život, seksualne avanture, konzumaciju alkohola .

Kao čovjek iz radničke klase, bio je sinonim za reprezentativnost za dio sjevernoameričkog društva, koji se povezivao i identificirao s autorom. S druge strane, kao uspješan pisac, bio je vrlo kritičan prema svojim kolegama iz struke, uredničkom okruženju, pa čak i javnosti. Njegov vatreni ton, stalna provokacija, donio mu je etiketu "prokletog pisca" .

Tako je na kraju postao ikona, kult autor za nekoliko generacija čitatelja. Znatiželju oko Bukowskog ne izaziva samo njegov rad već i njegova figura koja je kršila tadašnje norme ponašanja.

Besraman način na koji je pisao o seksu i svojojopsjednutost, često ženomrzac, ženama, učinila ga je popularno poznatim kao "Stari gad".

Ta je titula, međutim, prilično reduktivna. Svojim pisanjem, uglavnom poezijom, autor je dao glas raznim tjeskobama koje nagrizaju običnog pojedinca, poput usamljenosti, pesimizma i vječne potrage za ljubavlju.

Upoznaj i ti

Suočen s ovim kontekstom autocenzure, on samo dopušta da se tuga manifestira tijekom noći , dok ostatak svijeta spava . Tada, konačno, možete prepoznati svoju bol, održati unutarnji dijalog i, na neki način, pomiriti se sa svojim srcem.

Tijekom noći se uspijevate utješiti, smiriti očaj, održati svoj " tajni pakt ". Noseći patnju sam, bez mogućnosti da je s bilo kim podijeli, subjekt u poeziji pronalazi način komunikacije, sredstvo koje omogućuje ispad.

Ipak, u posljednjim stihovima ponovno podiže fasadu. ravnodušnosti prema svijetu, afirmirajući i nesposobnost snalaženja i prepoznavanja vlastite tuge: „ali ja ne / plačem, a / ti?“.

2. Srce koje se smije

Tvoj život je tvoj život

Ne dopusti da bude slomljen u hladnoj podložnosti.

Pazi.

Postoje drugi načini .

A negdje još ima svjetla.

Možda nije puno svjetla, ali

pobjeđuje tamu

Pazi.

Bogovi će vam ponuditi prilike.

Prepoznajte ih.

Iskoristite ih.

Ne možete pobijediti smrt,

ali možete pobijediti smrt tijekom života, ponekad.

I što više naučite to činiti,

doći će više svjetlapostojiš.

Tvoj život je tvoj život.

Upoznaj je dok je još tvoja.

Divan si.

Bogovi čekaju da te sretnu oduševljeni

u vama.

Kao što naslov sugerira, ovo je skladba koja donosi pozitivnu poruku ohrabrenja svakome tko je čita. Govoreći u prilog autonomije, samoodređenja i volje svakog pojedinca, subjekt se obraća čitatelju. Preporuča da se ne prepušta "hladnoj podložnosti": pravilima ponašanja, očekivanjima, normama koje društvo nameće.

Umjesto tog pasivnog prihvaćanja života, podsjeća da postoji mogućnost slijeđenja "drugih staze" i ponavlja o potrebi da budemo "pozorni", a ne otuđeni ili isključeni od svega.

Unatoč poteškoćama stvarnog svijeta, subjekt vjeruje da još uvijek postoji tračak svjetla, zraka nada koja "pobjeđuje tamu".

Ide i dalje, navodeći da će "bogovi" pomoći, stvarajući prilike, a da je na svakome da ih prepozna i iskoristi. Čak i znajući da je kraj neizbježan, naglašava kako je potrebno preuzeti uzde svoje sudbine dok još imamo vremena, "da tijekom života nadvladamo smrt".

Također pokazuje da je nastojanje imati pozitivna vizija stvarnosti može pomoći da se ona poboljša i da što se više trudimo, "biti će više svjetla". Posljednja dva stiha, međutim, podsjećaju na hitnost ovog procesa. Život prolazi, a istibogovi koji nas sada štite, proždrijet će nas na kraju, kao Cronos, bog vremena u grčkoj mitologiji, koji je pojeo svoju djecu.

3. Sami sa svima

meso prekriva kosti

i oni stavljaju um

tu i

ponekad dušu,

i žene razbijaju

vaze o zidove

a muškarci piju

previše

i nitko ne nalazi

idealnog partnera

ali oni nastavljaju

pretraživati

puzati i izlaziti

iz kreveta.

prekrivači od mesa

kosti i

meso traže

mnogo više od pukog

mesa.

doista, nema

šanse:

svi smo zapeli

za jedinstvenu

sudbinu.

nitko nikad ne nalazi

savršenog partnera.

gradska odlagališta su dovršena

smetlišta su dovršena

hospiciji su dovršeni

grobovi su dovršeni

ništa drugo

je dovršen.

(Prijevod: Pedro Gonzaga)

U ovoj skladbi Bukowski žali za neizbježnom usamljenošću ljudskih bića , koja se osjećaju duboko izolirano čak i ako žive u društvu. Sačinjen od "mesa", "uma" i "ponekad duše", pojedinac je umoran, poražen nemogućnošću ljubavi i njezinim vječnim neslaganjima.

Ova kolektivna frustracija čini subjekt predstavlja žene koje su uvijek ljute, a muškarce uvijek pijane, jer "nitko ne može naći savršenog partnera". Ististoga inzistiraju i nastavljaju "puzati u krevete i izlaziti iz njih".

Oni ne traže samo fizički kontakt nego, prije svega, blizinu: "meso traži više od mesa". Dakle, svi su osuđeni na patnju, jer "nema šanse". Lirsko ja jasno pokazuje svoju potpunu nevjericu i pesimizam.

Jadikovno se poziva na smetlišta i smetlišta na kojima se skupljaju beskorisni predmeti. Zatim podsjeća da su među ljudima samo ludi i mrtvi bliski, "ništa drugo nije potpuno". Odnosno, svi oni koji su živi i navodno zdravi, ispunjavaju istu sudbinu: biti "sami sa cijelim svijetom".

4. Dakle, želiš biti pisac

ako to ne izađe iz tebe da eksplodiraš

unatoč svemu,

nemoj to učiniti.

osim ako ne tražite iz svog

srca, iz svoje glave, iz svojih usta

iz svojih crijeva,

nemojte to učiniti.

ako morate sjediti satima

gledajući u zaslon računala

ili pogrbljeni nad svojim

pisaćim strojem

tražeći riječi,

ne radi to.

ako to radiš zbog novca ili

slave,

nemoj to činiti.

ako radiš da biste dobili

žene u krevetu,

ne činite to.

ako morate sjesti i

prepisivati ​​to iznova i iznova opet,

nemoj to raditi.<1

ako je težak posao samo razmišljanje o tome,

nemoj to raditi.

ako pokušaš pisati kao što su drugi napisali,

nemoj to činiti.učini to.

ako moraš čekati da izađe iz tebe

vrišteći,

onda čekaj strpljivo.

ako nikad ne izađe od tebe kako vrištiš,

učini nešto drugo.

ako to moraš prvo pročitati svojoj ženi

ili djevojci ili dečku

ili roditeljima ili bilo kome ,

nisi spreman.

ne budi kao mnogi pisci,

ne budi kao tisuće

ljudi koji sebe smatraju piscima ,

nemojte biti dosadni i dosadni i

pedantni, nemojte biti obuzeti predanošću sebi.

Knjižnice diljem svijeta imaju

zijevnuo da

zaspi

s tvojom vrstom.

ne budi više.

nemoj to učiniti.

osim ako izađi iz

svoje duše kao projektil,

osim ako stajanje mirno

te ne izludi ili

samoubojstvo ili ubojstvo,

nemoj to činiti.

osim ako ti sunce u tebi

sprži utrobu,

nemoj to činiti.

kada stvarno dođe vrijeme ,

a ako ste izabrani,

to će se dogoditi

samo po sebi i nastavit će se događati

sve dok ne umrete ili ono umre u vama.

nema druge alternative.

i nikada nije ni bilo.

(Prijevod: Manuel A. Domingos)

Ovo je jedan od trenutaka u koji Bukowski koristi svoje pjesničko djelo kako bi izravno komunicirao s drugim piscima svog vremena, uglavnom onima koji se dive i slijede njegov rad.

Mnogi koji su svoju karijeru započeli uknjiževnosti, razgovara s budućim piscima i ostavlja neke preporuke kako bi njihov rad bio relevantan. On jasno kaže da stvaranje ne treba biti forsirano , to ne može biti težak i ponavljajući rad.

Naprotiv, to mora biti nešto što "eksplodira iz vas", "iz unutra", "bez pitanja". Ako pisanje nije nešto prirodno, "što izlazi iz tebe dok vrištiš", "kao projektil", ispitanik smatra da se ne isplati pokušavati.

U tom slučaju samo preporučuje da odustanu: "nemoj", "radi nešto drugo", "nisi spreman". Ističe i kako novac, slava i popularnost nisu valjana motivacija za ulazak u svijet književnosti.

Koristeći priliku koristi i svoje mišljenje o svojim kolegama po struci, izjavljujući ih da su dosadni, pedantni i samouvjereni. centriran. Kako bi izrazio svoju ljutnju suvremenom književnom scenom, koristi se personifikacijom, pretvarajući knjižnice u ljude koji zijevaju.

Pisanje po njegovom mišljenju nije izbor, već nešto nužno, životno, neizbježno, bez čega bi razmišljao o "samoubojstvo". Savjetuje, dakle, da se čeka pravi trenutak, koji će doći prirodnim putem za one koji su "izabrani".

5. Kako ti je srce?

u mojim najgorim trenucima

na četvrtastim klupama

u zatvorima

ili živim s

kurvama

Uvijek sam imao određeno blagostanje –

Ne bih to nazvao

sreće –

bio je više poput unutarnje

ravnoteže

koja je bila zadovoljna

što god se događa

i pomogao mi u

tvornicama

i kad veze

nisu uspjele

sa

ženama.

pomogao mi je

kroz

ratove i

mamurluk

borbe u sporednoj ulici

bolnice.

probuditi se u jeftinoj sobi

u stranom gradu i

razmaknuti zastore –

to je bilo najluđe vrsta

zadovoljstva.

i hodanje po podu

do starog sudopera s

napuknutim ogledalom –

vidjeti sebe , ružan,

sa širokim osmijehom na licu svega.

Ono što je najvažnije je

koliko dobro

hodate kroz

vatra.

(Prijevod: Daniel Grimoni)

"Kako ti je srce?" je dojmljiva pjesma već iz naslova, koja propituje čitatelja, navodi ga na razmišljanje o tome što osjeća. To je hvalospjev otpornosti , sposobnosti pronalaženja zadovoljstva ili sreće čak iu najgorim trenucima života. U najtežim epizodama kroz koje je subjekt prolazio, na poslu, u zatvoru, u ratu ili na kraju veze, uvijek je mogao računati na "unutarnju ravnotežu" koja ga je sputavala.

Unatoč svemu prepreke, uspio je uvijek zadržati uzbuđenje oko jednostavnih stvari kao što je "otvori zastor". Ova radost koja ne zahtijeva ništa zauzvrat opisuje se kao "najviše".