7 najboljih pjesama Álvaresa de Azeveda

Álvares de Azevedo (1831. - 1852.) bio je brazilski pisac koji je pripadao drugoj generaciji romantizma, poznatoj i kao ultraromantična faza ili "zlo stoljeća".

Iako je živio samo 20 godina, autor je obilježio našu povijest i njen mračni i melanholični književni univerzum postao je dio nacionalnog kanona.

1. Ljubav

Ljubav! Želim ljubav

Živi u tvom srcu!

Pati i voli ovaj bol

Koja klone od strasti!

U tvojoj duši, u tvojim čarima

I u tvom bljedu

I u tvojim gorućim suzama

Uzdah klonulosti!

Želim piti s tvojih usana

Tvojih Nebeske ljubavi!

Želim umrijeti u tvojim njedrima

U zanosu tvojih njedara!

Želim živjeti na nadi!

Želim drhti i osjećati!

U tvojoj mirisnoj pletenici

Želim sanjati i spavati!

Dođi, anđele, djevo moja,

dušo moja, moje srce...

Kakva noć! kako lijepa noć!

Kako je povjetarac sladak!

I između uzdaha vjetra,

Od noći do meke svježine,

Želim da živim trenutak,

Umrijeti s tobom u ljubavi!

Ovo je vrlo poznata autorova pjesma koja ilustruje njegovo ponašanje egzaltacije i idealizacije osjećaj ljubavi.

Iako je evidentno da subjekt povezuje ljubav sa patnjom, kroz vokabular koji se odnosi na krhkost i tugu, on vezu vidi kao jedinu mogućnostspas .

U želji da se pobjegne od stvarnosti, "vječni počinak" pored voljenog izgleda kao najbolji način da se izbjegne bol. Stoga, lirsko ja ne krije da sanja o zajedničkoj smrti, u stilu Romea i Julije.

2. Moja želja

Moja želja? trebala je biti bijela rukavica

koju tvoja nježna ručica stišće:

Kamelija koja vene u tvojim nedrima,

anđeo koji te gleda sa pustog neba. .. .

Moja želja? to je trebalo biti papuča

koju završava tvoja slatka noga na lopti....

Nada o kojoj sanjaš u budućnosti,

Čežnja koju imaš ovdje na zemlji... .

Moja želja? to je trebala biti zavjesa

koja ne govori misterije tvog kreveta;

Bila je to tvoja crna svilena ogrlica

da bude krst na kojem spavaš tvoja grudi.

Moja želja? trebalo je da ti bude ogledalo

Koliko ljepše vidiš kad skineš

Sa bala odjeću od vijenaca i cvijeća

I s ljubavlju gledaj svoje gole milosti !

Moja želja? to je trebalo biti iz tog tvog kreveta

Čaršava, jastuk od kambrika

Kojim pokrivaš grudi, gdje se odmaraš,

spustio sam svoje kosa, moje čarobnjačko lice....

Moja želja? to je trebao biti glas zemlje

Da bi zvijezda neba mogla čuti ljubav!

Biti ljubavnik kojeg sanjaš, kojeg želiš

U začarani raskoli klonulosti!

Ovo je ljubavna pjesma koja pokazuje obožavanje i posvećenost subjekta ženi koju voli. U cijeloj kompoziciji on opisujenekoliko slučajeva u kojima je želio da bude u njenom prisustvu.

Čak i da je to bilo površno, kao da je predmet, lirsko ja otkriva da želi biti blizu njenog tijela. Erotizam se nagoveštava na prikriven način, na primer, kada želi da bude posteljina na kojoj ona leži.

Takođe je vidljivo da kompozicija spaja kontrastne emocije , poput ljubavi samo po sebi: ako postoji disforični vokabular, tu su i reference na radost i nadu.

3. Proveo sam prošlu noć s njom

Proveo sam sinoć s njom.

Iz kabine se digla podjela

Samo između nas — i ja sam živio

U slatkom dahu ove divne djevice...

Toliko ljubavi, toliko vatre se otkriva

U tim crnim očima! Mogao sam samo da je vidim!

Još muzike sa neba, više harmonije

Želim u duši te devojke!

Kako je bila slatka ta grudi koja se dižu!

Na usnama kakav čarobnjački osmeh!

Sjećam se tih sati plača!

Ali ono što je tužno i boli cijeli svijet

Osjećam kako mi cijela grudi pulsira...

Puna ljubavi! I spavaj samac!

U ovom sonetu subjekt priznaje da je proveo noć blizu svoje voljene. Iz opisa se vidi da je njegov pogled cijelo vrijeme bio uperen u nju, posmatrajući ljepotu koja zaslužuje najviše pohvale.

Stihovi prenose želju lirskog ja koja kao da odzvanja u očimadjevice, otkrivajući vatru strasti. Njime dominira njen "čarobnjački osmijeh", a sutradan plače od čežnje. U dramatičnom tonu, posljednji stihovi ispovijedaju svoje nezadovoljstvo toliko želi nekoga i ostaje sam .

4. Zbogom snovi moji!

Zbogom, snovi moji, ja tugujem i umirem!

Ne nosim čežnju od postojanja!

I toliki život mi je ispunio grudi

Umro je u mojoj tužnoj mladosti!

Jadniče! Glasao sam svoje jadne dane

Ludoj sudbini besplodne ljubavi,

I moja duša u tami sada spava

Kao pogled koji smrt uključuje u tugu.

Šta mi preostaje, Bože moj? Umri sa mnom

Zvijezda mojih iskrenih ljubavi,

Ne vidim više u svojim mrtvim grudima

Jedinu šaku uvelog cvijeća!

Ovdje , Totalni nedostatak nade prisutan je već iz samog naslova kompozicije. Sa pesimističnim osjećajem gađenja i poraza , ovaj poetski subjekt otkriva apatično stanje duha, nemogućnost osjećanja čak i nostalgije.

Predan tuzi i depresiji, otkriva da je oduzeo joj sve radosti i čak doveo u pitanje svoje postojanje, želeći smrt. Čini se da je izolacija i degradacija lirskog sopstva rezultat njegove apsolutne posvećenosti neuzvraćenoj ljubavi .

5. Ako umrem sutra

Ako jaDa umrem sutra, barem bih došao

Zatvori oči tužna sestro moja;

Umrla bi moja čežnja majka

Da umrem sutra!

Koliko slave predviđam u svojoj budućnosti!

Kakva zora budućnosti i kakvo sutra!

Izgubio bih plačući ove krune

Kad bih sutra umro!

Kakvo sunce! kakvo plavo nebo! kako milo u zoru

Najdraža priroda se budi!

Ne bih osjetio toliko ljubavi u grudima

Da umrem sutra!

Ali ovaj bol života koji proždire

Želja za slavom, bolna žudnja...

Bol u mojim grudima bi barem utihnuo

Kad bih umro sutra!

Napisana otprilike mjesec dana prije pjesnikove smrti, kompozicija je čak pročitana za vrijeme njegovog bdjenja. U njemu, pjesnički subjekt razmišlja o tome šta će se biti nakon njegove smrti , gotovo kao da nabraja prednosti i nedostatke.

S jedne strane, razmišlja o patnji svoje porodice i budućnost koju bi izgubio, otkrivajući da i dalje hrani nade i radoznalost. Još uvijek se sjeća svih prirodnih ljepota ovog svijeta koje nikada više nije mogao vidjeti. Međutim, na kraju je zaključio da bi to bilo olakšanje, jer je jedino tako mogao olakšati svoju stalnu patnju.

6. Nesrećo moja

Nesreća moja, ne, to nije biti pjesnik,

Ni u zemlji ljubavi bez odjeka,

A moj anđeo Božji, moj planet

Ponašaj se kao da se ponašaš prema lutki....

Nije hodati okolo sa slomljenim laktovima,

Biti tvrd kaokamenjem jastuk....

Znam.... Svijet je izgubljena močvara

Čije je sunce (želim!) novac....

Moja nesreća, o iskrena djevo,

Ono što moje grudi čini tako bogohulnim,

To je što moram napisati cijelu pjesmu,

I nemati ni novčića za svijeću.

Odmah u prvim stihovima lirski subjekt prikazuje svoje trenutno stanje , najavljujući da će ispričati nesreću u kojoj živi. U početnoj strofi on počinje opisujući sebe kao pjesnika kojeg žena koju voli prezire i tretira kao "lutku" u njenim rukama.

U drugoj strofi, subjekt govori o svom siromaštvu, vidljivo kroz njegovu poderanu odjeću i potpuni nedostatak udobnosti u svakodnevnom životu.

Izuzetno pesimističan i razočaran svijetom , koji opisuje kao "izgubljeno blato", kritizira način na koji živite na osnovu novca, skoro kao da je bog ili samo sunce. Njegov jad je metaforiziran u trenutku kada želi da napiše pjesmu, a ne može kupiti ni svijeću da je zapali.

7. Sećanja na umiranje

Ostavljam život kao što dosada odlazi

Iz pustinje, prašnjavog šetača,

- Kao sati duge noćne more

Koji rastvara se na zvono zvona;

Kao progon moje lutajuće duše,

Gdje je besmislena vatra progutala:

Samo mi nedostaješ - ta su vremena

Kakva divna iluzija je uljepšala.

Samo mi nedostaješ - daonih sjenki

Koje sam osjećao kako bdiju nad mojim noćima.

O tebi, majko moja, jadna,

Da veneš od moje tuge!

Ako mi suza zalije kapke,

Ako uzdah još treperi u mojim grudima,

To je za djevicu o kojoj sam sanjao, koja je nikad

Donijela lijepu obraz mojim usnama !

Samo ti sanjivoj mladosti

Od blijedog pjesnika cvijeće si dao.

Ako je živio, tebi je bilo! i nade

Da uživaš u tvojoj ljubavi u životu.

Poljubiću svetu i golu istinu,

videću san kako se kristališe, prijatelju.

O moja djevice lutajućih snova,

Kćeri neba, voljet ću s tobom!

Počivaj moj usamljeni krevet

U zaboravljenoj šumi ljudi,

U sjeni krsta i na njemu napiši:

Bio je pjesnik - sanjao je - i volio u životu.

Kompozicija je neka vrsta zbogom poetskog subjekta koji svoj život povezuje sa disforičnim slikama kao što su "dosada", "pustinja" i "noćna mora". Prolazeći kroz svoja sjećanja, otkriva da će mu nedostajati majčina naklonost, ali i vremena kada je rado hranio iluzije ljubavi.

Lirski ja priznaje da je do tada žena o kojoj je sanjao i da je on nikada ona nije bila jedini izvor radosti i nade za njega. Razmišljajući o svom epitafu i načinu na koji želi da ga pamte u budućnosti, ovaj momak sebe sažima kao pjesnika, sanjara i vječnog ljubavnika.

O drugoj generacijiromantizam

Romantizam je bio umjetnički i filozofski pokret koji je nastao u Evropi, tačnije u Njemačkoj, tokom 18. stoljeća. Struja je trajala sve do 19. stoljeća i za to vrijeme doživjela neke transformacije.

Ukratko, možemo reći da je romantičare karakterizirala želja za bijegom od stvarnosti , često kroz sentimentalnost i idealizovanu ljubav.

Usredsređeni na svoju subjektivnost , nastojali su da ispričaju svoj unutrašnji svet, dajući glas svojim najdubljim osećanjima, kao što su bol, usamljenost i neadekvatnost pred ostatkom društva .

U drugoj generaciji, poznatoj i kao ultraromantičar, pesimizam je još izraženiji, ustupajući mjesto temama koje se ponavljaju kao što su patnja, čežnja i smrt. Obilježene "zlom stoljeća", snažnom tugom i melanholijom koje su dominirale ovim temama, njegove pjesme su govorile o dosadi, izolaciji i nedostatku nade.

Álvares de Azevedo je bio strastveni čitalac Lorda Byrona, budući da pod njegovim velikim utjecajem, te je uz Casimira de Abreua postao jedan od najvećih predstavnika ultraromantizma u Brazilu.

Ko je bio Álvares de Azevedo?

Manoel Antônio Álvares de Azevedo je rođen dana 12. septembra 1831. u Sao Paulu, a porodica se ubrzo preselila u Rio de Žaneiro, grad u kojem je odrastao. Tamo je nastavio svoje studije.i uvijek se pokazao kao izuzetno talentovan i inteligentan student.

Mladić se kasnije vratio u Sao Paulo da pohađa Pravni fakultet Largo de São Francisco, gdje je upoznao nekoliko ličnosti povezanih s brazilskim romantizmom.

U tom periodu, Álvares de Azevedo je počeo u književnom svijetu, kao autor i prevodilac , osnovavši i časopis Sociedade Ensaio Filosófico Paulistano .

Student jezika kao što su engleski i francuski, prevodio je djela velikih autora poput Byrona i Shakespearea. U isto vrijeme, Álvares de Azevedo je bio posvećen stvaranju tekstova bezbrojnih žanrova, ali je prerano umro , prije nego što ih je objavio.

Boleo od tuberkuloze i nakon pada sa konja koji je izazvao pojavu tumora, pjesnik je na kraju umro 25. aprila 1852. godine sa samo 20 godina.

Njegova djela objavljena su posthumno i predstavljala su veliki uspjeh u prodaji tokom ranog 20. veka; Álvares de Azevedo je također počeo da zauzima mjesto u Brazilskoj akademiji književnosti.

Među njegovim knjigama ističu se poetska antologija Lira dos Vinte Anos (1853.), drama Macário (1855) i Noite na Taverna (1855), antologija kratkih priča.