12 pjesama Mária de Andradea (s objašnjenjem)

Bitna figura brazilskog modernizma, Mário de Andrade (1893.-1945.) poznat je kao jedan od najrelevantnijih pisaca u zemlji.

Intelektualac je, osim što je bio pjesnik i romanopisac, bio proučavatelj glazbe i glazbe. brazilski folklorist, književni kritičar i kulturni aktivist.

Poezija Mária de Andradea razvijala se, kao i njegove kratke priče i romani, u dva pravca: isprva urbani i folkloru, kasnije.

Kroz njegove pjesme moguće je razumjeti društveni kontekst kroz koji je Brazil prolazio i razumjeti ponešto o povijesti ove bitne ličnosti za izgradnju nacionalnog identiteta.

1. U ulici Aurora rođen sam

U ulici Aurora rođen sam

u zoru svog života

I u zoru sam odrastao.

u Largo do Paiçandu

Sanjao sam, bila je to tijesna borba,

Postao sam siromašan i našao se gol.

U ovoj ulici Lopes Chaves

Starim i sramim se

Ne znam ni tko je bio Lopes Chaves.

Mama! daj mi taj mjesec,

Da budem zaboravljen i ignoriran

Kao imena tih ulica.

U ovoj pjesmi, prisutna u Lira Paulistana (1945.) , Mário de Andrade vraća se svojim izvorima i razmišlja o svojoj životnoj putanji.

Pisac, po imenu Mário Raul de Moraes Andrade, zapravo je rođen na Rua Aurora, u São Paulu, listopada 9, 1893.

Tamo je imao mirno djetinjstvo, au mladosti se preselio u Ruuističu da je seksualnost Mária de Andradea uvijek ostala nepoznata. Postoje indicije da je intelektualac bio homoseksualac ili biseksualac.

8. Otkriće

Sjedim za svojim stolom u São Paulu

U svojoj kući na Rua Lopes Chaves

Odjednom sam osjetio hladnoću iznutra.

Drhtao sam, jako dirnut

Sa glupom knjigom koja me gledala.

Zar ne vidiš da sam se toga sjetio tamo na sjeveru, moj Bože!

daleko od mene

U aktivnoj tami noći koja je pala

Mršav blijed muškarac s kosom koja mu pada u oči,

Nakon što je napravio kožu gumom dana,

Upravo je legao, spava.

Ovaj čovjek je Brazilac poput mene.

Otkriće je pjesma koja je također objavljena u Clan do Jabuti . U njoj Mário de Andrade započinje pripovijest počevši od mjesta na kojem se nalazi, sjedi za svojim stolom, na Rua Lopes Chaves, u gradu São Paulu.

Tako potvrđuje svoju poziciju pisca i intelektualac. Svoje privilegirano mjesto u društvu prepoznaje kada se “sjeti” da upravo u tom trenutku postoji čovjek koji živi stvarnost potpuno drugačiju od njegove.

Ovaj čovjek kojeg Mario zamišlja živi na sjeveru zemlje, mnogo kilometara. daleko, i ima očajan izgled zbog uvjeta kojima je izložen. Znamo da je on gumeni taper po stihu: “Nakon izrade kože s gumom oddan”.

Mário de Andrade u ovom poetskom tekstu razvija suosjećajno razmišljanje o različitim stvarnostima zemlje.

On se uspoređuje s gumačem, prateći povezanost među njima, a vi znate da ti ljudi imaju potrebe, osjećaje i snove koliko i bilo koji Brazilac.

9. Pjesma

U ovoj rijeci postoji iara....

Prvo je starac koji je vidio iaru

Rekao joj je da bila je ružna, jako !

Debela crna manquitola vidi morsku kravu.

Srećom starac je davno umro.

Jednom, maglovita zora

Mladić koji je patio od strasti

Zbog Indijanke koja mu se nije htjela prepustiti,

Ustao je i nestao u vodi rijeke.

Onda su počeli govoriti da je iara pjevala, bila je djevojka,

Kosa zelene sluzi iz rijeke...

Jučer je Piá svirala,

Popeo se na očeve igre u luci,

Stavio je svoju malu ruku u duboku vodu.

A onda je pirana zgrabila Pijinu malu ruku.

U ovoj rijeci postoji yara...

Pjesma pripovijeda priču o dobro poznatom mitu u Brazilu: priču o sireni Iari.

Tekst se nalazi u djelu Clan do Jabuti , iz 1927. Ovdje autor zauzima stav pripovjedača, kao da je riječ o tipičnom brazilskom liku koji priča folklornu priču .

To je vrijedno je napomenuti da je Mário de Andrade bio duboki poznavatelj mitologije i običaja zemlje,kao važan folklorist i putovao je u najudaljenije regije brazilskog teritorija.

Mário predstavlja Iaru na tri različita načina: “ružna, crna debela maquitola”, “djevojka, kosa poput riječne zelene sluzi” i u obliku “pirane”.

Čineći to, pa čak i uključivanjem starog lika, mladića i “piá” (dijete), autor prikazuje mit koji prolazi sve promjene kroz vrijeme, poprimajući različite oblike i vrijednosti, kao što je tipično za popularnu kulturu koja se prenosi s koljena na koljeno.

10. Djevojka i pjesma

… trarilarára… traríla…

Piskava, mršava djevojka sa suknjom koja joj je letjela iznad kvrgavih koljena došla je poluplešući pjevajući u mračnom sumraku . Lupkao je štapićem po prašini na pločniku.

… trarilarára… traríla…

Odjednom se okrenuo prema staroj crnkinji koja je teturala iza, s ogromnim zavežljajem odjeće na glavi :

– Što mi daješ bako?

– Ne.

… trarilarára… traríla…

Djevojka i pjesma dio je knjige Losango Caqui , iz 1926. U ovom tekstu vidimo kontraste između dva prikazana lika: djevojke i bake.

Djevojka je prikazana s sretna i poletna aura, ples i pjesma u sumrak. Riječ “trarilarára” pojavljuje se kao zvuk njezinih šala i pjevanja.

Starica je prikazana kao posrnula dama koja nosi odjeću na glavi (običaj žena).pralje). Ovdje se može vidjeti odnos koji Mário stvara između posla i stanja crnke, koja je vjerojatno radila cijeli život i dočekala starost umorna i šepajuća.

Riječi kojima autor opisuje gospođu u stihu „Iznenada se okrenuo starici crnki koja je teturala iza, s golemim smotuljkom na glavi“ tvore zvuk koji se također „tetura u našem jeziku“, spojem suglasnika sa slovom „r“.

U rečenici: “Qué mi Dá, vó?” riječi su isječene, kolokvijalno postavljene u tekst, a koje prije svega odzvanjaju poput glazbenih nota.

Mário de Andrade imao je brigu prikazati brazilski narod u njegovim različitim regionalnim specifičnostima , razmišljajući o izgradnji kulture zemlje.

11. Lijepa djevojka dobro tretirana

Lijepa djevojka dobro tretirana,

Tri stoljeća obitelji,

Glup kao vrata:

Jedan ljubav.

Devedeset besramnosti,

Sport, neznanje i seks,

Glup kao vrata:

Koio.

Debela žena, filo,

Zlato u svakoj pori

Glupa ko vrata:

Strpljenje...

Plutokrata bez savjesti,

Ništa su vrata, potres

Da se siromahu vrata razbiju:

Bomba.

Ova pjesma prisutna je u djelu Lira Paulistana , objavljeno 1945. godine, u godini autorove smrti. Knjiga se smatra završetkom poezije Mária de Andradea, predstavljajući djelopolitike pojedinca koji se bavi predstavljanjem identiteta naroda i odrazom svijeta oko sebe.

Ovdje Mário iznosi oštru kritiku brazilske elite , donoseći opis obitelji s tradicionalnim imetkom.

Kći je prikazana kao lijepa djevojka, "dobro postupana", ali glupa i uzaludna. Dječak, drugi sin, opisan je kao bestidan i neuk čovjek, koji misli samo na sport i seks i koji je “coió”, odnosno smiješni idiot.

Majka je debela figura koja cijeni samo novac, nakit i "glupa je k'o vrag". Patrijarh je, s druge strane, podli čovjek, bez savjesti, ali nipošto glup, koji iskorištava skromne ljude svoje zemlje.

To je bio jedan od načina na koji je pisac pronašao propituju vrijednosti buržoaskog društva tradicionalnog, predstavljenog kao površnog, arogantnog, ispraznog i izrabljivačkog.

Ovdje je eksplicitan izazovan i kritički karakter Mária de Andradea.

12. Kad umrem

Kad umrem želim ostati,

Nemoj reći mojim neprijateljima,

Pokopan u mom gradu,

Saudade.

Moje noge zakopaju u Rua Aurora,

U Paissandu ostavi moj spol,

U Lopes Chaves glavu

Zaboravi.

In Pátio do Colégio tone

Moje srce iz São Paula:

Živo srce i jedno mrtvo

Upravo zajedno.

Sakrij svoje uho u Mail

Desno, lijevo kod Telegraphsa,

Želim znatituđih života,

Sirena.

Drži nos u ružama,

Jezik na vrhu Ipirange

Pjevaj o slobodi.

Saudade...

Oči tamo u Jaraguá

Gledat će što dolazi,

Koljeno na Sveučilištu,

Saudade..

Razbacite svoje ruke,

Neka umru kao što su živjeli,

Bacite svoja crijeva vragu,

Da duh će pripadati Bogu.

Zbogom.

Kad umrem objavljeno je u Lira Paulistana (1945.), pred kraj njegova života . Ovdje pjesnik pravi bilans svog postojanja , preporučujući da se njegovo tijelo fragmentira i svaki dio baci na mjesto u São Paulu koje mu je bilo važno u njegovom životu.

Mário jedan više puta odaje počast svom gradu , navodeći strateška mjesta u glavnom gradu i otkrivajući ponešto o sebi i svojim težnjama.

Autor u ovom tekstu povlači i paralelu s romantičarskom poezijom , u kojem je bila vrlo prisutna tema smrti.

Smrt Mária de Andradea dogodila se 25. veljače 1945. Intelektualac je umro od srčanog udara u dobi od 51 godine.

Glavna djela napisao Mário de Andrade

Mário de Andrade bio je čovjek s višestrukim talentima i iza sebe je ostavio opsežno književno djelo. Njegove najvažnije knjige su:

• U svakoj pjesmi je kap krvi (1917.)
• Pauliceia Desvairada (1922.)
• Pastile od kakija (1926.)
• Clan doJabuti (1927.)
• Ljubav, neprelazni glagol (1927.)
• Eseji o brazilskoj glazbi (1928.)
• Macunaíma (1928)
• Remate de Males (1930)
• Priče iz Belasartea (1934)
• O Aleijadinho od Álvaresa De Azeveda (1935.)
• Glazba iz Brazila (1941.)
• Poezija (1941)
• Modernistički pokret (1942)
• The Bird Stuffer (1944)
• Lira Paulistana (1945)
• O Carro da Miséria (1947)
• Contos Novos (1947)
• The Banquet (1978)

Da biste saznali više o djelu ovog velikog autora, pročitajte :

Mário de Andrade se nikada nije oženio, do kraja života živi s majkom koja se spominje u tekstu s nježnošću i bliskošću .

2. Inspiracija

São Paulo! metež mog života...

Moje ljubavi su cvijeće od originala...

Harlekin!...Dijamantni kostim...Sivo i zlatno...

Svjetlost i magla...Pećnica i topla zima...

Suptilna elegancija bez skandala, bez ljubomore...

Parfem Pariza...Arys!

Lirski šamari na Trianon...Algodoal!...

São Paulo! metež mog života...

Galizam koji vrišti u pustinjama Amerike!

Ovo je pjesma koja inaugurira Pauliceia Desvairada , drugu knjigu pjesama Márija de Andrade , objavljeno 1922.

Djelo je dio prve modernističke generacije, pokrenuto je iste godine kad i Semana de Arte Moderna , izvanredan događaj u brazilskoj kulturnoj povijesti i koji pisac je pomogao napraviti

U Inspiraciji , Mário nam predstavlja dinamičan, urban i nemiran São Paulo .

Razdoblje je obilježeno ubrzani rast gradova, posebno u glavnom gradu São Paulu. Kroz igre riječi, autor inovira pisanje, donoseći preklapajuće slike i ideje, odražavajući uznemirenost njegovog

Usporedba grada São Paula s velikim metropolama očita je u stihu “Parfume de Paris...Arys!”. Tu je i pojam dinamičnosti i kontrasta u riječima “Sivo i zlatno...Svjetlost i magla...Pećnica i topla zima...”, kao da je na istom mjestu postojala ogromna varijacija, kako u temperaturi, tako iu u ponašanju i stanju duha stanovnika.

Još jedna zanimljiva točka je upotreba elipsa u tekstu, signalizirajući da lirsko ja ne dovršava svoje misli, kao da je obilje života došlo u dodir s njegove ideje i ostavio ga bez riječi.

3. Trubadur

Osjećaj u meni grubosti

ljudi prvih epoha...

Sarkazam izvire

povremeno u mom harlekinskom srcu…

Povremeno…

Drugi put je bolestan, jeza

u mojoj bolesti duša poput dugog okruglog zvuka…

Cantabone! Cantabona!

Dlorom…

Ja sam tupi koji svira lutnju!

Trovador također integrira Pauliceia Desvairada . Ovdje pjesnik spašava ideju trubadurizma, srednjovjekovnog književnog i pjesničkog stila.

Lirski se ja otkriva kao trubadur, kao da je drevni pjesnik koji pjeva pjesme svojim žičanim instrumentom.

Tekst se može čitati kao glazbeni redovi koji se preklapaju. Postoji upotreba onomatopeja, to jest riječi koje oponašaju zvukove, kao što se vidi u “Cantabona!”, sugerirajući zvuk bubnjevaautohtonih ljudi i "Dlorom", evocirajući zvuk lutnje.

Govoreći "Ja sam Tupi koji svira lutnju!", Mário uspostavlja vezu između autohtone i europske kulture , jer je lutnja bila arapski instrument kojim su se služili srednjovjekovni trubaduri u Europi.

Tako autor provocira osjećaj da je Brazil mjesto gdje dolazi do intenzivnog miješanja kultura.

Uočava se inovativnost lik Mária de Andradea, koji je nastojao razumjeti velike transformacije koje su se dogodile u Brazilu, ne ostavljajući po strani autohtono podrijetlo ljudi.

Može se reći da u ovom poetskom tekstu imamo predznak onoga što je njegov veliki roman Macunaíma , iz 1928.

4. Oda buržuju

Vrijeđam buržuja! Nickel-buržuj,

buržuj-buržuj!

Dobro napravljena probava Sao Paula!

Čovjek-luk! čovjek-stražnjica!

Čovjek koji je Francuz, Brazilac, Talijan,

uvijek je malo-pomalo oprezan!

Vrijeđam opreznu aristokraciju!

Baroni svjetiljki! grofovi Joãos! grčeviti vojvode!

koji žive unutar zidova bez skokova;

i stenju krv nekoliko slabih mil-reisa

kako bi rekli da damine kćeri govore francuski

i noktima diraju "Printemps"!

Vrijeđam pokvarene buržuje!

Neprobavljiva slanina i grah, vlasnik tradicije!

Apart od onih koji broje sutra!

Pogledaj život naših rujna!

HoćeSunce? Hoće li padati kiša? Harlekin!

Ali u kiši ruža

Ecstasy će uvijek učiniti Sunce!

Smrt masti!

Smrt cerebralnoj masnoći!

Smrt mjesečnoj buržujki!

kinematografskoj buržujskoj! u buržoaski tilbury!

Suissa Bakery! Živjela smrt za Adriana!

"— Oh, kćeri, što da ti poklonim za rođendan?

— Ogrlicu... — Broji i petsto!!!

Ali mi gladujemo!"

Jedite! Pojedi se, o zadivljena želatino!

Oh! moralni pire krumpir!

Oh! kosa u prodaji! Oh! ćelave glave!

Mrzite obične temperamente!

Mrzite mišićne satove! Smrt sramoti!

Mržnja sveukupno! Mrzi suho i mokro!

Mrzi one bez nesvjestice ili žaljenja,

zauvijek konvencionalna istovjetnost!

Ruke iza leđa! Označavam kompas! Hej!

Dva po dva! Prva pozicija! Ožujak!

Svi u središte moje opojne ljutnje

Mržnja i uvreda! Mržnja i bijes! Mržnja i još mržnja!

Smrt buržujima na škrge,

smrdećima vjeri i koji u Boga ne vjeruju!

Crvena mržnja! Plodna mržnja! Ciklička mržnja!

Fundamentalna mržnja, nema oprosta!

Van! Fu! Van s dobrim buržujima!...

U Ode ao bourgeois , objavljenoj u Pauliceia Desvairada , autor kritizira buržoasku klasu i njezine vrijednosti.

Pjesma je relevantna za Mário rad jer je, osim što je modernistička ikona, recitirana u Tjedan moderne umjetnosti 22. , događaj koji se održavao u Theatro Municipal de São Paulo i koji bi uvelike pridonio kulturnoj obnovi zemlje.

U vrijeme kada se recitiralo , javnost je negodovala i osjećala se uvrijeđenom, jer su većina ljudi koji su prisustvovali Tjednu bili upravo pripadnici buržoazije, a neki su čak i financijski pridonijeli događaju.

Međutim, Mário je nemojte se prestrašiti i pročitajte tekst u kojem on brani svoje gledište protivno uzaludnosti i sitničavom karakteru brazilske aristokracije.

Imajte na umu da naslov “Ode ao” ima zvuk koji sugerira riječ “odio”. Oda je u književnosti pjesnički stil - obično entuzijastičan - u kojem su strofe simetrične.

Ovdje je piščeva politička pozicija eksplicitna. Mário se približio komunističkom pokretu i čak izjavio:

Najveća mi je nada da će se jednog dana u svijetu postići pravi i ignorirani socijalizam. Tek tada će čovjek imati pravo izgovoriti riječ “civilizacija”.

5. Pejzaž br. 3

Pada li kiša?

Siva kišica se smiješi,

Vrlo tužno, kao tužno dugo...

Casa Kosmos nema vodootporne na akciji...

Ali u ovom Largo do Arouche

Mogu otvoriti svoj paradoksalni kišobran,

Ovu lirsku platanu s morskom čipkom ..

Tamo... - Mário, stavimaska!

-U pravu si, ludosti moja, u pravu si.

Kralj Tule je bacio čašu u more...

Muškarci prolaze namačući se mokro...

Odrazi kratkih figura

Uprljati petit-pavé...

Normalove golubice

Lete između prstiju kišica...

(Što ako stavim stih iz Crisfala

In De Profundis?...)

Odjednom

Zraka plašljivog sunce

Prepolovi kišu.

Pjesma je prisutna u Pauliceia Desvairada .

U Paisagem nº 3 , Mário de Andrade opisuje grad Sao Paulo. Pejzaž koji evocira je fine sive kiše, boje koja sugerira već rastuće zagađenje urbanog središta.

Proturječja u gradu izložena su u “osmijehu kišici sivila” i “zraci sun skittish strip the drizzle in half”, donoseći autorov vlastiti lirizam, koji uspijeva prenijeti kaotičnu i kontrastnu harmoniju prijestolnice .

U ovom scenariju pjesnik navodi mjesta - Kozmos kuća, Largo do Arouche - i prikazuje mokre prolaznike i odraze figura, što prenosi ideju ljepote usred urbanog kaosa.

Rečenice imaju nagle rezove, dokazujući spontanost i slobodan i disonantna pjesnička struktura.

6. Brigadirska moda

Brigadir Jordão

Posjedovao je ove posjede

Čiji četvorni metar

danas vrijedi oko devet milijuna.

Vau! Kakav sretnik

BrigadirJordão!...

Imao je kuću, imao je kruha,

Očišćenu i ispeglanu odjeću

I zemlju...Kakvu zemlju! svjetovi

Pašnjaka i borove šume!

Koje ruglo u perspektivi...

O pilanama nisam ni razmišljao

Nisam čak i lječilišta osnovao

Ne bih ni stoku napasao!

Prodao bih sve za osam

I sa svotom u džepu

Ja bih idi u Largo do Arouche

Kupi one male

Što žive u mirovini!

Ali zemlje brigadira Jordãoa nisu moje...

U knjizi Clan do Jabuti (1927) pjesma Brigadirska moda . Na njemu Mário de Andrade stavlja natpis “Campos do Jordão”, što nas navodi na pretpostavku da je tekst napisan u toj općini.

Također postoji mogućnost da je dotični brigadir osnivač grad Campos do Jordão.

Činjenica je da je čovjek prikazan kao bogati zemljoposjednik, "sretan" što ima toliko zemlje, imovine i udobnosti.

Mário, za poznavanje i vrednovanje brazilski teritorij, kaže u stihovima "E terra...Qual terra! mundos", donoseći ideju da Brazil ima nekoliko "svjetova" i kultura u svakoj zasebnoj regiji.

U u pjesmi, brigadeiro na kraju proda sve svoje bogatstvo u zamjenu za "plaćenu ljubav" s djevojkama u bordelima u Largo do Arouche (u São Paulu). Dakle, autor razotkriva stvarnost prostitucije u zemlji, osim što pokazuje moguće financijski gubici tadašnje elite .

Autorzavršava pjesmu uspostavljajući vezu između njega i bogataša u stihu: “Ali zemlje brigadira Jordãoa nisu moje…” Ovdje implicira mišljenje da bi zemlje bile njegove, bolje bi ih iskoristio .

Još uvijek ostavlja ideju da je, nažalost, bogatstvo zemlje u rukama uzaludne elite.

7. Calanto da Pensão Azul

O divne hetice

Iz vrućih dana romantizma,

Crvene jabuke oči ponora,

Donas perverzan i opasan,

O divni hetici!

Ne razumijem te, ti si iz drugih doba,

Brzo napravi pneumotoraks

Žene Antona i de Dumasa Filha!

I tada ćemo biti puno sretniji,

Ja bez straha od tvoje briljantnosti,

Ti bez bacila i hemoptize,

Oh heticas beautiful!

Pjesma o kojoj je riječ dio je knjige Clan do Jabuti i spominje kuću koja je primala tuberkulozne bolesnike iz raznih mjesta početkom 20. stoljeća.

Kuća se zvala Pensão Azul i nalazila se u Campos do Jordão, mjestu poznatom po dobroj klimi za liječenje ove bolesti.

Ovdje, Mário de Andrade izražava auru prisutnu u romantizam . Bolesne djevojke opisuje rijetke ljepote, a za njih kaže da su iz “drugih vremena”.

Preporučuje pneumotoraks (čest zahvat za tuberkulozne bolesnike) i čeka ih da ozdrave i zablistaju kako bi jednog dana bile sretne.

Vale