João Cabral de Melo Neto: 10 pjesama analiziranih i komentiranih kako bi se poznavao autor

Kompletnu pjesmu prilagodio je za audiovizuelno (u obliku stripa) crtač Miguel Falcão. Pogledajte rezultat kreiranja:

João Cabral de Melo Neto (6. januara 1920. - 9. oktobra 1999.) bio je jedan od najvećih pjesnika brazilske književnosti.

Njegovo djelo pripada trećoj fazi modernizma ( Generacija od 45 ), ostavio je čitalačku publiku fasciniranu sposobnošću eksperimentiranja i inovacije s jezikom . João Cabral istraživao je niz tema u svojoj poeziji, od ljubavnih tekstova do angažiranih pjesama i samozadovoljnog pisanja.

Pogledajte njegove najveće pjesme koje su komentarisane i analizirane u nastavku.

1. Catar grah , 1965

1.

Catar grah je ograničen na pisanje:

Baci grah u vodu u zdjeli

I riječi na listu papira;

i onda bacite sve što pluta.

U redu, svaka riječ će plutati na papiru,

zamrznuta voda, jer vodi svoj glagol;

jer uzmi ovaj grah, duni u njega,

i baci svjetlost i šupljinu, slamu i jeku.

2.

Sada, u branju pasulja postoji rizik,

da, među teškim žitaricama, među

zrnom koje se ne žvače, polome zube.

Naravno da ne, kada pokupi riječi:

kamen daje rečenici najživlje zrno:

smeta teče, plutajuće čitanje,

pobuđuje pažnju, mami je s rizikom.

Prelijepi Catar grah pripada knjizi Educação pela Pedra , koja je objavljena 1965. godine. Pjesma, podijeljena na dva dijela, kao središnju temu ima kreativno akt , procesipak, ljubav je progutala upotrebu

moj pribor: moje hladne kupke, operu koja se pevala

u kupatilu, bojler na mrtvu vatru

ali to je izgledalo kao biljka.

Ljubav je pojela voće na stolu. Pio je

vodu iz čaša i litara. Pojeo je kruh sa

skrivenom svrhom. Popila je suze iz očiju

koje su, niko nije znao, bile pune vode.

Ljubav se vratila da pojede novine u kojima sam

bez razmišljanja ponovo napisao svoje ime .

Ljubav je grizla moje djetinjstvo, prstima umrljanim tintom,

kosa mi padala u oči, čizme nikada nisu sjajile.

Ljubav je grizla neuhvatljivog dječaka, uvijek u uglovima,

i koji je grebao knjige, grizao olovku, hodao ulicom

udarajući kamenje. Žvakao je razgovore, pored benzinske pumpe

na trgu, sa svojim rođacima koji su znali sve

o pticama, o ženi, o markama

auta.

Ljubav je pojela moju državu i moj grad. Isušio je

mrtvu vodu iz mangrova, ukinuo plimu. Jeo je

kovrdžave mangrove sa tvrdim lišćem, jeo je zelenu

kiselinu biljaka šećerne trske koja pokriva

pravilna brda, isječena crvenim barijerama,

mali crni voz, kroz dimnjake. Jeo je miris

posječene trske i miris morskog zraka. Pojela je čak i one

stvari za koje sam očajavao da ne znam

o njima u stihovima.

Ljubav je pojela čak i dane koje još nisuobjavljeno u

listovima. Pojeo je minute unaprijed

moj sat, godine koje su linije moje ruke

uvjeravale. Pojeo je budućeg velikog sportistu, budućeg

velikog pjesnika. Pojela je buduća putovanja po

zemlji, buduće police po sobi.

Ljubav je pojela moj mir i moj rat. Moj dan i

moja noć. Moja zima i moje ljeto. Pojeo je moju

tišinu, moju glavobolju, moj strah od smrti.

Tri zlovoljena primjer je Cabralove ljubavne lirike. Dugi stihovi tačno i objektivno opisuju posledice koje je ljubav izazvala u životu strastvenog liričara.

Objavljena 1943. godine, kada je autor imao samo 23 godine, pesma je jedna od najlepših manifestacija sadašnjosti. ljubav u brazilskoj književnosti.

Uprkos poteškoćama pisanja o ljubavi zbog njene nesaopštivosti i posebnosti svake veze, João Cabral uspijeva koncentrirati u svojim stihovima osjećaje koji se čine zajedničkim svima onima koji su se ikada zaljubili. .

Zanimljivost: poznato je da je João Cabral napisao Tri malamada nakon što je pročitao i bio očaran pjesmom Quadrilha , Carlosa Drummonda de Andradea.

9. Graciliano Ramos , 1961

Govorim samo onim što govorim:

sa istih dvadeset riječi

okrećući se oko sunca

koji ih čisti od onoga što nije nož:

od cijele krasteviskozan,

ostaci abaiane,

koji ostaje na oštrici i zasljepljuje

njegov okus čistog ožiljka.

Govorim samo o onome što govore:

o suvoj zemlji i njenim krajolicima,

severoistoku, pod suncem

tamo o najtoplijem sirćetu:

koji sve svodi na greben,

samo lišće raste,

dugovjetan, lisnati list,

gdje se može sakriti u prijevari.

Govorim samo za o kojima govorim:

od onih koji postoje u ovim klimama

uvjetovanim suncem,

jastrebom i drugim pticama grabljivicom:

i gdje su inertna tla

tolikih uslova caatinga

u kojima je jedino moguće kultivirati

što je sinonim za oskudicu.

Samo ja razgovaraj sa onima s kojima razgovaram:

koji pati od sna mrtvih

i treba ti budilnik

jedki, kao sunce na oku:

što je kad sunce žarko,

protiv žita, moćno,

i kuca na kapke kao

kuca na vrata šakom.

Prisutno u knjizi Utorak , objavljenoj 1961. (i kasnije sakupljeno u Serial i prije , 1997.) pjesma Joãa Cabrala upućuje na još jednog velikog brazilskog pisca literatura: Graciliano Ramos.

I João Cabral i Graciliano dijelili su zabrinutost za društveno stanje u zemlji - posebno na sjeveroistoku - i koristili su suv, sažet, ponekad nasilan jezik.

Graciliano Ramos je bio autor Vidas secas, klasika koji osuđuje oštrostvarnost zaleđa i oba pisca u književnosti dijele želju da drugima prenesu svakodnevni život onih koji su pogođeni sušom i napuštenošću.

Pjesma iznad prikazuje sjeveroistočni pejzaž, žarko sunce, ptice zaleđe, stvarnost caatinga. Završno poređenje je posebno teško: kada sunčevi zraci udare sertanejo u oči, to je kao da pojedinac kuca na vrata.

10. Psihologija kompozicije (odlomak), 1946-1947

Ostavljam svoju pjesmu

kao onaj koji pere ruke.

Neke školjke su postale,

da se sunce pažnje

kristaliziralo; neka riječ

da sam procvjetala, kao ptica.

Možda neka školjka

od ovih (ili ptica) pamti,

konkavno, tijelo gest se

ugasio da se zrak već napunio;

možda, kao košulja

prazna, koju skidam.

Ovaj bijeli čaršav

san me tjera,

na stih

jasan i precizan stih.

Sklanjam se

na ovu čistu plažu

gdje ništa ne postoji

na čemu počiva noć.

Pjesma iznad je dio trilogije koju također čine pjesme Fable of Anfion i Antioid . U stihovima Psicologia da Composicao postaje jasna liričareva briga za vlastiti književni rad.

Ova pjesma je bila posebno posvećena pjesniku Ledu Ivi, jednom od mentora generacije 45. , grupa u kojoj obično João Cabral de Melo Netobiti uokviren.

Stihovi nastoje otkriti proces izgradnje književnog teksta, skrećući pažnju na stubove koji podržavaju lirsko pisanje. Metalingvistički ton pisanja demonstrira promišljanje sa univerzumom riječi i s posvećenošću poeziji.

Upotrebljeni rječnik ima namjeru da se drži stvarnosti i u stihovima vidimo svakodnevne predmete koji pjesmu približavaju našoj stvarnost. João Cabral pravi poređenja, na primjer, s košuljom i školjkom, približavajući se čitalačkoj publici i jasno stavljajući do znanja da se ne poistovjećuje sa sterilnom sentimentalnošću i nategnutim jezikom.

Sažetak biografije João Cabral de Melo Neto

Rođen u Recifeu, 6. januara 1920. godine, João Cabral de Melo Neto je došao na svijet kao sin para Luísa Antônio Cabral de Melo i Carmen Carneiro Leão Cabral de Melo.

Dječak je djetinjstvo proživio u unutrašnjosti Pernambuca, na porodičnim mlinovima, tek kada je imao deset godina João Cabral se preselio sa roditeljima u glavni grad Recife.

1942. João Cabral je napustio sjeveroistočno za Rio de Janeiro do kraja januara. Iste godine objavio je svoju prvu knjigu pjesama ( Pedra do sono ).

Pjesnik je nastavio diplomatsku karijeru, budući da je bio generalni konzul Porta (Portugal) od 1984. do 1987. Iz tog perioda u inostranstvu vratio se u Rio de Janeiro.

Portret João Cabral de Melo Neto.

Kao pisac, JoãoCabral de Melo Neto je duboko nagrađen, budući da je dobio sljedeće nagrade:

• Nagrada José de Anchieta, za poeziju, IV stogodišnjice Sao Paula;
• Nagrada Olavo Bilac , Brazilske književne akademije;
• Nagrada za poeziju Nacionalnog instituta za knjigu;
• Nagrada Jabuti, Brazilske knjižne komore;
• Nestlé bijenalna nagrada, za tijelo rada ;
• Nagrada Brazilskog saveza pisaca, za knjigu "Crime na Calle Relator".

Posvećena od strane javnosti i kritike, 6. maja 1968., João Cabral de Melo Neto postao je član Brazilske književne akademije, gdje je zauzeo katedru broj 37.

João Cabral u uniformi na dan inauguracije Brazilske književne akademije.

Cjelokupna djela João Cabral de Melo Neto

Knjige poezije

• Pedra do sono , 1942;
• The tri Nevoljena , 1943;
• Inženjer , 1945;
• Psihologija kompozicije sa basnom o Amfionu i Antiodi , 1947 ;
• Pas bez perja , 1950;
• Ujedinjene pjesme , 1954;
• Rijeka ili odnos putovanje Capibaribe od izvora do grada Recife , 1954;
• Turistička aukcija , 1955;
• Dvije vode , 1956;
• Aniki Bobó , 1958;
• Quaderna , 1960;
• Dva parlamenta , 1961;
• utorak ,1961;
• Odabrane pjesme , 1963;
• Poetska antologija , 1965;
• Smrt i život Severine , 1965;
• Smrt i život Severina i druge pjesme naglas , 1966;
• Obrazovanje kroz kamen , 1966;
• Sahrana seljaka , 1967;
• Kompletna poezija 1940-1965 , 1968;
• Muzej svega , 1975;
• Škola noževa , 1980;
• Kritička poezija (antologija) , 1982;
• Auto do fratar , 1983;
• Agrestes , 1985;
• Kompletna poezija , 1986;
• Zločin na Calle Relator , 1987;
• Muzej svega i poslije , 1988;
• Šetnja Seviljo , 1989;
• Prve pjesme , 1990;
• J.C.M.N.; najbolje pjesme , (org. Antonio Carlos Secchin),1994;
• Između zaleđa i Seville , 1997;
• Serija i prije, 1997;
• Obrazovanje kroz kamen i dalje , 1997.

Knjige proze

• Razmatranja o usnuli pjesnik , 1941;
• Juan Miro , 1952;
• Generacija 45 (svjedočenje), 1952;
• Poezija i kompozicija / Inspiracija i umjetničko djelo , 1956;
• O modernoj funkciji poezije , 1957;
• Cjelokupno djelo (org. Marly de Oliveira), 1995;
• Proza , 1998.

Pjesnik kroz stihove otkriva čitaocu kakav je njegov lični način građenja pjesme, od odabira riječi do kombinacije teksta za građenje stihova.

Zbog delikatnosti pesme, shvatamo da i pesnikov zanat ima nešto od zanatskog rada. Obojica rade svoj zanat sa žarom i strpljenjem, u potrazi za najboljom kombinacijom za stvaranje jedinstvenog i lijepog komada.

2. Morte e vida severina (izvod), 1954/1955

— Zovem se Severino,

jer nemam drugi sudoper.

Kako ima mnogo Severina,

koji je svetac hodočašća,

tako su me zvali

Severino de Maria;

kao što ima mnogo Severina

sa majkama po imenu Marija,

postao sam kao Marija

pokojnog Zakarije.

Ali to još malo govori:

ima ih mnogo u župi,

zbog pukovnika

koji se zvao Zacarias

i koji je bio najstariji

gospodar ove sesmarije.

Kako onda reći ko se obraća

vašim gospodstvima?

Da vidimo: to je Severino

od Maria do Zacarias,

od Serra da Costela ,

granice Paraíbe.

Ali to još uvijek malo govori:

ako ih ima još barem pet

na ime Severino

sinovi tolikih Marija

žene toliko drugih,

već pokojni, Zacarias,

koji žive u istom planinskom lancu

tanak i koščat tamo gdje sam živio.

Jesmomnogi Severino

jednaki u svemu u životu:

u istoj velikoj glavi

koja se bori za ravnotežu,

u istoj odrasloj utrobi

na istim tankim nogama,

i isto jer krv

koju koristimo ima malo tinte.

A ako smo Severino

jednaki u svemu u životu,

umremo istom smrću,

istom teškom smrću:

što je smrt koja se umire

staro godine prije od tridesete,

iz zasjede prije dvadesete,

od gladi malo na dan

(od slabosti i bolesti

je to Severinina smrt

napadi u bilo kojoj dobi,

pa čak i nerođeni ljudi).

Mnogi smo Severino

jednaki u svemu i u sudbini:

da omekšava ovo kamenje

preznojavanjem na vrhu,

da pokušava probuditi

sve više izumrlu zemlju,

da želje da se iščupa

malo pepela.

Obilježje regionalizma u brazilskoj poeziji, Morte e vida severina je modernistička knjiga koju je napisao João Cabral de Melo Neto između 1954. i 1955.

Smatrani od strane kritičara njegovim remek-djelom, stihovi se fokusiraju na život Severina, migranta, sa svim patnjama i poteškoćama s kojima se suočava u svakodnevnom životu sjeveroistočnog zaleđa. To je tragična pjesma podijeljena na 18 dijelova izrazito socijalne prirode.

U gornjem odlomku, početnom, upoznajemo se sa glavnim junakom Severinom i upoznajemo nešto više o njegovom porijeklu.poetičan i lirski i u stanju je prenijeti čitatelju ljepotu stvaranja iz svakodnevnih i slučajnih primjera.

Pogledajte animaciju prema pjesmi Cabrala Tecendo a Manhã :

4. Basna o arhitekti , 1966

Arhitektura kako napraviti vrata,

otvoriti; ili kako izgraditi otvoreno;

graditi, a ne kako ostrvo i zatvoriti,

niti graditi kako zatvoriti tajne;

graditi otvorena vrata, u vratima;

kuće isključivo sa vratima i krovom.

Arhitekta: šta se otvara čovjeku

(sve bi se očistilo od otvorenih kuća)

vrata kroz gdje , nikad vrata - protiv;

pri čemu, slobodno: zrak lagan pravi razlog.

Dok ga toliko slobodnih plaši,

negira da da živi na čistom i otvoren.

Gdje praznine da se otvore, on je hvatao

prozirno da zatvori; gdje staklo, beton;

dok se čovjek ne zatvori: u majčinoj kapelici,

sa utjehom majke, opet fetus.

Naslov pjesme je čudan jer João Cabral de Melo Neto je u životu nazivan "arhitektom riječi" i "pjesnikom-inženjerom" zbog svog lingvističkog rada urađenog sa strogošću i preciznošću.

Stihovi iznad govore o zanatu arhitekte i prostora koji ga okružuje u svakodnevnom životu. Prostornost je ovdje temeljna za konstrukciju teksta, vrijedno je podvući izraze kao što su "gradite vrata", "izgradite otvoreno", "graditeplafoni".

Česta je i pojava materijala korištenih u radovima (staklo, beton). Glagolski konstrukt se, inače, iscrpno ponavlja. stvarnost koju arhitekt zapravo doživljava.

5. Sat (izvod), 1945

Oko života čovjeka

postoje određene staklene kutije,

unutar kojih, kao u kavezu,

životinja se čuje kako lupa.

Jesu li kavezi nije sigurno;

bliže su kavezima

na najmanje zbog njihove veličine

i kvadratnog oblika.

Ponekad su takvi kavezi

okačeni na zidove;

drugi put privatniji,

Idu u džep, na jednom od zapešća.

Ali gdje god da je: kavez

biće za pticu:

lupanje srca je krilati,

skok koji čuva;

i kao ptica pjeva

ne ptica s perjem:

jer emituje pjesmu

takvog kontinuiteta.

Pjesma O Relógio je ljepote i finoće zbog kojih se ističe usred goleme poetike djela Joãa Cabrala.

Vrijedi naglasiti da se predmet koji pjesma poštuje pojavljuje samo u naslovu, stihovi se bave temom bez potrebe da se pozivaju na ime same stvari.

Sa vizijom izuzetno poetičnom, João Cabral pokušava opisati šta je sat zasnovan na prekrasnim, neobičnim poređenjima. Iako stiže najaviti domaterijal od kojeg je napravljen (staklo), iz aluzije na životinje i njihov univerzum možemo identificirati predmet.

6. Obrazovanje kroz kamen , 1965

Obrazovanje kroz kamen: lekcijama;

Učiti od kamena, učestalo ga;

Uhvatiti njegov glas neefatično, bezličan

(dikcijom započinje nastavu).

Moralna lekcija, njen hladni otpor

Na ono što teče i da teče, da bude savitljiva;

Poetika, njeno konkretno meso;

Ekonomija, njeno kompaktno zgušnjavanje:

Pouke iz kamena (spolja ka unutra,

Nemi primer), za one koji to speluju.

Još jedno obrazovanje kroz kamen: u Sertão

(iznutra prema van, i preddidaktički).

U Sertãou kamen radi ne zna kako učiti,

A da zna, ne bi ništa naučilo;

Tamo ne možete naučiti kamen: tamo kamen,

Rodni kamen, prodire duša.

Navedena pjesma imenuje knjigu koju je objavio João Cabral 1965. Vrijedi naglasiti pjesnikovu privlačnost za konkretnošću, zbog čega je dobio nadimak “pjesnik-inženjer”. Prema samom Žoaou Kabralu, on bi bio pesnik "nesposoban za nejasno".

Stihovi iznad sažimaju lirski ton severoistočnog pesnika. To je vježba za postizanje sirovog, sažetog, objektivnog jezika, blisko povezanog sa stvarnošću. Cabralina literatura naglašava rad s jezikom, a ne puku inspiraciju koja proizlazi iz uvida .

Meta-pjesma Obrazovanje kroz kamen nas uči da odnos prema jeziku zahtijeva strpljenje, učenje, znanje i puno vježbanja.

7. Pas bez perja (izvod), 1950.

Gradom prolazi rijeka

kao što ulicom

prolazi pas;

voće

za mač.

Reka je sada nalikovala

nježnim jezikom psa

sada tužnom trbuhu pas,

zašto druga rijeka

od vodene tkanine prljava

od psećih očiju.

Ta rijeka

bila je kao pas bez perja.

Nije znao ništa o plavoj kiši,

ružičastoj fontani,

vodi iz čaše vode,

vrč vode,

ribe u vodi,

povjetarca u vodi.

Znao sam za rakove

od blata i rđe.

Znao je za blato

kao sluzokožu.

Mora da je znao za narode.

Sigurno je znao

o grozničava žena koja nastanjuje kamenice.

Ta rijeka

nikad se ne otvara ribama,

svjetlosti,

nemiru kao nožu

to je u ribi.

U ribi se nikad ne otvara.

Pas bez perja isprva destabilizuje čitaoca, koji vidi logične odnose izgledaju obrnuto u odnosu na uobičajeno. U Cabralovoj lirici, to je grad koji prelazi rijeka, a ne rijeka koja prelazi grad, na primjer.

Ubrzo počinje da se javlja čudnost zbog upotrebe neočekivanih aproksimacija (reka čak se poredi sa glatkim jezikom psa). Ljepotaiz lirike je upravo izvučeno iz ovog eksperimentisanja s jezikom, iz ove neočekivanosti koja se iznenada pojavljuje i izvodi čitaoca iz njegove zone udobnosti.

Čitanje pjesme Pas bez perja je dostupan u cijelosti ispod:

8. Tri zlovoljena , 1943

Ljubav je pojela moje ime, moj identitet,

moj portret. Ljubav je pojela moju potvrdu o godinama,

moju genealogiju, moju adresu. Ljubav

je pojela moje vizit karte. Ljubav je došla i pojela sve

papire na kojima sam napisao svoje ime.

Ljubav je pojela moju odjeću, moje maramice, moje

košulje. Ljubav je pojela jarde i jarde

kravata. Ljubav je pojela veličinu mojih odijela,

broj mojih cipela, veličinu mojih

šešira. Ljubav je pojela moju visinu, moju težinu,

boju mojih očiju i moju kosu.

Ljubav je pojela moje lijekove, moje recepte,

moju dijetu. Pojeo je moje aspirine,

moje kratke talase, moje rendgenske snimke. Pojela je moje

mentalne testove, moje testove urina.

Ljubav je pojela sve moje knjige

poezije s police. Citati

u stihovima jeli su u mojim knjigama proze. Pojeo je iz rječnika riječi koje se

mogu složiti u stihove.

Izgladnjela, ljubav je progutala pribor za moju upotrebu:

češalj, brijač, četke, nokat makaze,

nož. Gladan